
Protesti “1 od 5 miliona” mogli su da podsete na nekadašnje proteste koalicije Zajedno iz 1996/97. po broju okupljenih ljudi, po pokretljivosti u vidu marširanja gradskim ulicama i po tome što su se najmasovnija okupljanja dešavala tokom hladnih meseci. Međutim, u nekim ključnim stvarima postojale su bitne razlike.
Organizator
Protesti devedesetih imali su vrlo jasnog organizatora – koaliciju Zajedno, koja je okupljala relevantan politički spektar tadašnje opozicije i nije se stidela da potpiše organizaciju protesta. Osim toga, ti protesti su imali jasno prepoznatljiva lica lidera, pokrivajući njima svaki segment ciljne grupe: Vuka Draškovića, Zorana Đinđića i Vesnu Pešić.
Za razliku od toga, protesti “1 od 5 miliona” bili su od početka prilično netransparentni u pogledu organizacionog bekgraunda. Prema službenoj verziji, to je počelo kao nezavisna studentska i građanska inicijativa, sa zdušnom moralnom podrškom tadašnjeg opozicionog Saveza za Srbiju, ali vodeći samostalnu programsku politiku, pa stranački lideri u početku nisu govorili sa stranačkog kamiona koji su koristili ti nezavisni studenti. Međutim, od februara 2019. na tim protestima je krenula kampanja za potpisivanje nečega što se zvalo Sporazum s narodom, posle čega mic po mic Savez za Srbiju sve otvorenije preuzima program protesta tokom proleća, a stranački lideri iz ove koalicije čine govorničku plejlistu sa pokretne bine. Ovaj period je tiho okončan kad je Savez za Srbiju uspeo da proćerda kapital od dvadesetak hiljada ljudi koji su im 13. aprila ispred Skupštine svojim telima dali uslovnu podršku, očekujući zauzvrat ideju kako dalje – što je spektakularno izostalo. Posle toga se broj prisutnih u roku od dva meseca srozao na nivo od nekoliko stotina tokom leta, pa je Savez za Srbiju počeo da smanjuje svoju vidljivost u celoj priči, svodeći se uglavnom samo na grlatog Branislava Lečića, koji je voleo da se pokazuje i galami na svakom protestu. Kao organizator protesta opet je počeo da se deklariše entitet pod nazivom “1 od 5 miliona”, koji je u međuvremenu registrovan kao udruženje građana. Savez za Srbiju se zadržao kao organizator redovnih protesta petkom u Novom Sadu, ali je u Beogradu izvršna produkcija ovog protestnog programa opet postala ničije dete.

Zahtevi i njihovo ispunjavanje
Druga bitna razlika je u pogledu zahteva i uspešnosti njihovog ostvarenja. Protesti iz ’96/97. vrlo razumno su imali jedan jedini, veoma jasan i čvrsto utemeljen zahtev: da se priznaju rezultati lokalnih izbora koji su pokazali da je Milošević izgubio Beograd i još četrdesetak najbitnijih gradova u Srbiji. Protesti su prestali kad je taj zahtev posle tri meseca ispunjen, i stoga nema apsolutno nikakve dileme o uspešnosti ovih protesta.
Za razliku od toga, protesti “1 od 5 miliona” su od početka krenuli sa haotičnim gomilanjem zahteva na spisak koji je ostao samo kao spisak lepih želja, bez ikakvih jasnih naznaka o tome na koji način će se izboriti za ispunjenje tih zahteva, do kada će se čekati da se ti zahtevi ispune i šta u slučaju da se ne ispune. Tokom ovih protesta pojavile su se u hodu desetine raznih novih zahteva, koji su se kretali od kažnjavanja napadača na Borka Stefanovića, preko pet minuta na RTS-u, do proglašenja doktorata Siniše Malog plagijatom. U poodmakloj fazi ovi protesti su se pretvorili u kampanju za bojkot parlamentarnih izbora 2020. godine, pri čemu nije bilo jasno šta bi se smatralo uspehom te kampanje: izlaznost na izbore ispod 40 ili 45 ili 50 posto? Na kraju je došlo do potpune šizofrenije unutar protesta, pa je udruženje “1 od 5 miliona” ipak izašlo na te izbore, osvojivši 20.625 glasova ili 0,63% od ukupnog broja izašlih.
Protesti “1 od 5 miliona” počeli su u decembru 2018. i organizovani su svake subote tokom neverovatnih petnaest i po meseci, a možda nikad ne bi ni bili završeni da sredinom marta 2020. nije uvedeno vanredno stanje zbog epidemije koronavirusa, čime je okončana prilično mučna agonija ovih protesta.
Aleksandar Gubaš