Da bi se izvršila što relevantnija procena brojnosti učesnika nekog skupa, potrebno je izabrati najbolji trenutak za to tokom odvijanja skupa. Drugim rečima, potrebno je poznavati dinamiku tog skupa.
Mogući scenariji javnih skupova
Većina javnih skupova na ulici planirana je tako da ljudi u zakazano vreme dođu na neko izabrano mesto na kome je predviđen određeni program (govori, koncert, performans i sl.). U Srbiji taj program retko kad počne u najavljeno vreme, zato što su ljudi dosta komotni u pogledu tačnosti okupljanja, pa se čeka da se okupi dovoljan broj ljudi kako bi program mogao da započne. To se obično desi nekih 20-30 minuta posle najavljenog početka, a posle toga mogući su razni scenariji.
Može da započne duži program koji se sve vreme dešava na istom mestu, pa kad program završi, prisutni se raziđu. Može da započne kraći program, posle kojeg kreće šetnja ili marš do druge lokacije, gde je takođe predviđeno neko dešavanje, posle kojeg se prisutni raziđu.
Neki scenariji uključuju dugotrajnu blokadu važnog punkta ili institucije, sa ili bez pomeranja sa početnog mesta okupljanja. U nekim slučajevima nema programa na početku okupljanja, čak ni kratkog obraćanja organizatora, već se čeka momenat kad se okupi dovoljno ljudi, posle čega povorka kreće do svog odredišta.
Ima i takvih skupova koji se koordinirano odvijaju u više gradova istovremeno, ili na više punktova u istom gradu. Na kraju, ima i skupova koji se odvijaju potpuno stihijski, bez ikakvog plana i organizatora, kao spontana reakcija na neki značajan pozitivan ili negativan događaj.
Dakle, scenarija ima mnogo i onaj ko želi da proceni brojnost nekog skupa mora s tim da računa. Na skupovima linearne dramaturgije situacija je relativno jednostavna: okupljanje ide svojim tokom, kao i razilaženje, i samo treba odrediti trenutak pretpostavljene maksimalne brojnosti, bilo da je u pitanju statičan skup, bilo da je skup u pokretu. Svakako, pri tome je od velike koristi ako je unapred poznat plan organizatora.
Međutim, kod skupova netipične dramaturgije i dinamike to može da predstavlja veliki izazov, pa prilikom izbora trenutka i načina za izvršenje procene procenjivač mora da se osloni na intuiciju i iskustvo, te da prati razvoj događaja na licu mesta i prilagođava se promenama dinamike dešavanja u hodu.
Specifične vrste skupova
Konačno, ima i takvih javnih skupova zbog čije dinamike dešavanja je nemoguće izvršiti dovoljno preciznu procenu brojnosti, pogotovo ako traju duže vreme. Dobar primer je svrgavanje Slobodana Miloševića sa vlasti 5. oktobra 2000. To je bio događaj koji je trajao ceo dan, pri čemu su se ljudi od jutra do večeri izmenjivali, a dešavanja su se odvijala na više lokacija u gradu. Kod te vrste događaja moguće je eventualno izvršiti samo procenu u trenutku najveće brojnosti na glavnom mestu dešavanja, dok se za procenu ukupnog broja ljudi mora ostaviti široka margina mogućeg odstupanja.
Ovde možemo pomenuti i primer studentskog protesta na beogradskim Terazijama u martu 1991. Ovo je bio protest koji je bez prestanka trajao četiri dana i noći u centru grada, a za sve to vreme okupljenim studentima su stalno prilazili građani i javne ličnosti, zadržavajući se neko vreme na mestu događaja. Broj okupljenih je varirao od nekoliko desetina u toku noći pa do više hiljada u dnevnom špicu, te je nemoguće dati iole pouzdanu procenu i pretpostavku koliko je ukupno ljudi za tih nekoliko dana svojim prisustvom podržalo ovaj protest. Možemo samo okvirno da procenimo koliko je moglo da ih bude u momentima dnevnih špiceva.
Ipak, ovakve specifične vrste skupova su retkost i većina javnih skupova ima prilično linearnu i jasno isplaniranu dinamiku, s kojom je poželjno unapred se upoznati, kako bi mogao da se izabere najbolji trenutak za procenu brojnosti. Ukoliko nije moguće unapred doći do te informacije, procenjivaču ostaje da se osloni na svoj refleks kad se zatekne u živoj situaciji na licu mesta. U Beogradu, trenutak najveće brojnosti najčešće se desi nekih 45 minuta do sat vremena posle zakazanog početka, ali i to može znatno da varira u zavisnosti od vrste i trajanja skupa.
Imajući na umu sve navedeno, još jednom možemo zaključiti da je utvrđivanje broja učesnika nekog skupa “tačno u glavu” neizvodljivo, besmisleno, a u suštini i nepotrebno.