Često u javnosti čujemo nerealno velike procene broja ljudi na nekom skupu. Za to postoji više razloga, pa ćemo ovde pokušati da navedemo najznačajnije.
Pojačan vizuelni doživljaj
Velik broj ljudi na nekom mestu ostavlja izuzetno moćan vizuelni utisak, zbog čega su ljudi skloni zaključku da tu ima daleko veći broj ljudi nego što ih realno ima. Čak i bez upuštanja u optičke razloge zašto dolazi do tog privida, psihološki efekat prisustva velike mase čini da posmatrač percipira tu masu još većom.
Vizuelni efekat masovnosti je posebno pojačan kad posmatramo masu ljudi sa visine ljudskih očiju, ili sa neke druge pozicije koja nije dovoljno visoko da bismo videli veliku količinu praznog prostora koji postoji između ljudi. Zato nam se ljudi čine sabijeni i slepljeni međusobno, pa imamo utisak da je taj prostor mnogo gušće ispunjen ljudima nego što je zaista slučaj. Taj pogrešan utisak velike brojnosti i gustine može da bude dodatno pojačan ako u medijima gledamo fotografije ili snimke koji su napravljeni teleobjektivom, koji i inače stvara efekat sabijenosti u prostoru.
Kad posmatramo masu ljudi koja prolazi pored nas u protestnom maršu, utisak o većoj brojnosti nastaje i zbog toga što obično zaboravljamo da ljudima u našem vidnom polju ipak treba neko vreme da pređu neku razdaljinu. Zbog toga nam se u svakom trenutku u vidnom polju nalazi i jedan velik deo ljudi koji su nam bili u vidnom polju i nekoliko sekundi ili čak minuta pre toga. Tokom stalnog kretanja mase stičemo pogrešan utisak da se u našem vidnom polju novi ljudi pojavljuju brže nego što se to zaista dešava, a zapravo su velik deo njih isti ljudi koje smo već videli.
Poređenje sa događajima na stadionima i u halama
Čest razlog pogrešnog utiska o veličini nekog skupa na otvorenom leži i u poređenju doživljaja tog skupa s nekim drugim kome smo prisustvovali u zatvorenom prostoru.
Stadioni i sportske hale su projektovani tako da se na tribinama napakuje što veći broj ljudi na što manjem prostoru, čime je njihov intimni prostor silom prilika u znatnoj meri smanjen. Kad god su u prilici, ljudi prirodno teže da sačuvaju što više svog intimnog prostora, pa kad se nađu na otvorenom prostoru gde nema potrebe za sabijanjem, masa okupljenih se spontano razlije po mnogo većoj površini nego što bi to bilo u arhitektonski drugačije organizovanom prostoru. Zato se na otvorenom prostoru obično nalazi mnogo manje ljudi nego na istoj površini na stadionu ili u hali sa tribinama.
I logika kretanja ljudi na javnim skupovima, pogotovo političkim protestima i manifestacijama, bitno je drugačija od logike kretanja ljudi koji izlaze sa stadiona ili iz sportskih hala. Posle sportskih događaja i koncerata ljudi se kreću sa idejom da se što pre raziđu i stignu svojim kućama, a ovi prostori su i organizovani tako da im se to omogući putem brojnih izlaza, pa se zato masa mnogo brže rasprši. Sa druge strane, kad se ljudi kreću u okviru nekog političkog događaja, njima je obično ideja da što duže demonstriraju svoje prisustvo i energiju, pa je kretanje ovakve mase ljudi mnogo sporije nego pražnjenje stadiona.
Provlačenje dezinformacija kroz istoriju
Javne skupove kojima prisustvuju, ljudi spontano upoređuju s nekim drugim javnim skupovima u kojima su ranije učestvovali, a za koje su često čuli preuveličane i nerealne medijske procene brojnosti. Decenijama unazad mediji su bez provere objavljivali procene koje su dobijali od organizatora (koji prirodno teže da preuveličaju te brojeve), ili su to bile paušalne procene njihovih dopisnika (koje su podložne prethodno opisanim pogrešnim vizuelnim utiscima ili pogrešnom poređenju sa sportskim događajima). Osim toga, što je veći broj prisutnih naveden, vest o nekom događaju spektakularnije zvuči, pa privlači veću pažnju publike, što je medijima u interesu. Prirodna posledica svega toga je da, imajući na umu te preuveličane procene iz prošlosti, ljudi po inerciji prenose taj obrazac precenjivanja stvarnog broja i na sve naredne događaje.
Ovde treba reći da ovo nije samo lokalni fenomen u Srbiji, i ne potiče iz novijeg vremena. Ovome su skloni mediji u svim zemljama sveta, a ako istražimo novinske objave iz davnije istorije, videćemo da i pre više od jednog veka ova preuveličavanja nisu bila retkost.
Predrasude o vrsti skupova
Kod procene posećenosti političkih skupova često se dešava još jedan efekat. Naime, ljudi su obično manje zainteresovani za političke događaje nego za sportske i muzičke, ali su skloni verovanju da je upravo suprotno. Zato i očekuju da masa na uličnim protestima i mitinzima bude veća od one na manje ozbiljnim događajima. To takođe nesvesno utiče na pogrešnu percepciju veličine ove vrste skupova.
Svesne manipulacije
Naravno, pored nenamernih grešaka u proceni i percepciji veličine javnih skupova, ne možemo preskočiti čest uzrok koji leži u želji organizatora tih skupova da se prikažu što uspešnijim, namerno plasirajući svesno preuveličane brojeve.
Pored toga, i mnogi učesnici tih događaja imaju potrebu da doživljavaju sami sebe kao aktere i svedoke nečeg posebno grandioznog, pa neretko i oni učestvuju u kreiranju i prenošenju preuveličanih procena.
Kad se radi o terenu političke borbe, javlja se i suprotna težnja – namera da se procena broja okupljenih pristalica protivničke opcije namerno umanji, pa se manipulacije često dešavaju i u tom smeru. Tome su posebno skloni predstavnici organa vlasti protiv kojih se organizuju protesti.